OPEC
1960. godine u Bagdadu pet zemalja – Saudijska Arabija, Iran, Irak, Kuvajt i Venecuela, formiraju Međunarodnu organizaciju zemalja izvoznica nafte – OPEC. Do 1975. godine ovoj organizaciji se priključuju sledeće zemlje: Katar – 1961.godine, Indonezija i Libija – 1962. godine, Ujedinjeni Arapski Emirati – 1967. godine, Alžir – 1969. godine, Nigerija – 1971. godine, Ekvador – 1973. godine i Gabon 9175. godine. Na ovih 13 zemalja otpadalo je 1970. godine oko 54% svetske proizvodnje i oko 85% svetskog izvoza nefte. Ova organizacija je osnovana iz razloga što su velike transnacionalne kompanije (popularno nazvane „Sedam sestara“) držale monopol nad svetskom proizvodnjom, transportom, preradom i trgovinom nafte i što su bezobzirno eksploatisale naftna ležišta, a sa druge strane su držale nisku cenu nafte.
Posle drugog nafnog šoka cene su počele da padaju zato što nije postojalo jedinstvo unutar OPEC, izbio je rat između Irana i Iraka, zemlje članice se nisu dogovarale oko nivoa proizvodnje već su proizvodile i više nego što bi trebale čime se povećavala ponuda i obarala cena, razvijene zemlje su počele da se okreću drugim izvorima energije (nuklearna energija npr.), pronalaženje nefte van OPEC u Severnom moru, bivšem SSSR-u, Meksiku, Kini, Indiji, itd. Zbog svega ovoga, 1991. godine u Parizu je održana Međunarodna konferencija o nafti na kojoj je, više nego bilo kada ranije, bio prisutan duh spremnosti na saradnju i koordinaciju mera i aktivnosti svih najvećih aktera na svetskom energetskom sektoru.
03/04/2015